VIRTUALNA IZLOŽBA MIHOVIL PANSINI
ŽIVOT I DJELO
100.
OBLJETNICA ROĐENJA
Prof. dr. sc. Mihovil Pansini, specijalist otorinolaringolog, dugogodišnji predavač na Medicinskom i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, radni vijek posvetio je problemima audiologije, vestibulologije, te rehabilitacije sluha i govora. Dugogodišnji je voditelj Centra za sluh i ravnotežu Medicinskog fakulteta, te znanstveni savjetnik u Centru SUVAG od 1959. godine. Tijekom liječničke i znanstvene karijere medicinski su mu interesi, uz audiologiju i vestibulologiju, verbotonalna rehabilitacija, govor, senzorika i komunikacija. Izvan medicinskih krugova poznat je po svom filmskom stvaralaštvu i istraživanju izražajnih sredstava filmskog jezika. Godine 1961. postaje prvim nositeljem zvanja majstor amaterskog filma u bivšoj Jugoslaviji, a godinu dana kasnije jedan je od osnivača i idejni začetnik slavnog GEFF-a, filmske akcije pokrenute od članova Kino-kluba Zagreb, koja će u idućem desetljeću biti svjetskim središtem neprofesijskog i eksperimentalnog filma.
intervju Duška Popovića s Mihovilom Pansinijem objavljen u časopisu Medix, vol. 9, br. 50, 2003, str. 103-106.
Sveučilišni profesor dr. sc. med. Mihovil Pansini rođen je 29. svibnja 1926. u Korčuli. Djetinjstvo provodi kao i svaki drugi dječak koji živi na otoku, okružen morem i poviješću, često sami odrastajući, kako kaže, uz tri oca. U obitelji Pansini živi i očev brat, koji na Mihovila ima snažan utjecaj u svakom pogledu, a posebno zbog svoga amaterskoga bavljenja slikarstvom, što će se kasnije pokazati izuzetno važnim za Mihovilova životna opredjeljenja. Tu je još i Mihovilov jedanaest godina stariji brat, koji se stoga prema njemu postavlja više očinski nego bratski. Tek će se u zrelim godinama taj odnos promijeniti. Otac je trgovac, što cijeloj obitelji osigurava solidan standard, pa Mihovil raste okružen knjigama (ljubav prema čitanju i slikarstvu zadržao je do danas, o čemu svjedoče zidovi njegova stana, prepuni slika i polica s knjigama, i strastveno ispričana zgoda o zbirci japanske poezije koju je nedavno dobio od prijatelja i proveo uz nju nekoliko besanih noći). Rano otkriva i film, voli ići u kino, a neke filmove gleda i više puta, pronalazeći pri svakom gledanju nešto novo i zanimljivo. Drugi svjetski rat prolazi bez većih potresa, a zatim dolazi vrijeme odabira životnoga poziva. Onaj stričev utjecaj sada se posebno osjeća pa se Mihovil lomi između arhitekture i slikarstva. Ipak, ponesen i odlukom nekoliko vršnjaka s Korčule i Splita, upisuje se 1947. na studij medicine u Zagrebu, na kojem je diplomirao 1953. godine.
Djetinja zainteresiranost filmom eksplodirala je tijekom studija u Zagrebu u pravu opsesiju: student medicine Mihovil Pansini svakoga je dana u nekom od zagrebačkih kina, najčešće u Kinoteci, sve više čita o povijesti i teoriji filma, a s kolegom sa studija Miroslavom Bergamom dugo razgovara o filmovima koje zajedno gledaju i o mogućim vlastitim ostvarenjima. Bilo je tu i nešto roditeljskih prigovora (više kolegi Bergamu), u strahu da će film zasjeniti medicinu i utjecati na kvalitetu i trajanje studija. Početkom pedesetih obojica se upisuju u Kinoklub Zagreb, a Pansini objavljuje svoje prve novinske članke o filmu. Pri kraju studija snima i prve filmove: Korčula 53 i Gospodin doktor. Meni se već naslovi čine znakovitima, kao potvrda trajne vezanosti za grad u kojem je rođen i odrastao, za djetinjstvo, ali i kao svojevrsni odmak od uobičajenih pristupa zavičaju, kao vlastito viđenje stvari, odnosno kao autoironična posveta odabranu zanimanju.
Bacam se odmah, tipično novinarski, na tih nekoliko podataka, pokušavajući pomoću njih konstruirati cijeli jedan bogati ljudski život, ali me dr. Pansini brzo vraća u realnost:
Tu se malo podsjećamo Buñuela i njegove tvrdnje da se zbilja, sjećanja, bila istinita ili ne, snovi i mašta miješaju, da čine doživljajnost i osobnost čovjeka.
U znanosti se razlikuju učenjaci i istraživači, dvije psihički i intelektualno različite vrste ljudi. Ovi potonji ne moraju nužno imati kulturu i mnogo znanja prvih, oni su opsjednuti prodiranjem u neznanje, pretvarajući ga u znanje. To su avanturisti.
Nakon diplome neko vrijeme radi kao liječnik opće medicine u Zagrebu, a zatim u Domu zdravlja Korčula, od 1954. do 1956. Otići iz rodnoga, maloga grada kao netom svršeni srednjoškolac, a vratiti se kao gospodin doktor predstavlja priličan izazov. Stječe praktična iskustva, ona koja se nikada ne nauče na fakultetu, sve dublje ulazi u medicinu, ali ne zaboravlja ni svoje druge ljubavi.
Nastavlja se intenzivno baviti amaterskim filmom pa snima filmove Civilizacija iznakazuje čovjeka, Snovi (s dr. Miroslavom Bergamom), Transmeatalni pristup do šupljine srednjeg uha, Osušeni i Vizija grada (1954.), odnosno Isabella I., Život stvari, Smirena predvečerja, Zagorski cug, Trenutak slobode i Brodovi ne pristaju (1955.).
Kao član Kinokluba Zagreb (u koji često dolazi iako ga posao veže za Korčulu) okuplja oko sebe grupu suradnika i istomišljenika, postaje i članom niza tijela i organizacija u amaterskom filmu, putuje na međunarodne filmske festivale u Bergamu, Krakovu i drugdje, te osvaja brojne nagrade.
Pansini i grupica oko njega stižu u Kinoklub Zagreb i u svjetski filmski amaterizam (ili, kako se to danas kaže, neprofesijsko filmsko stvaralaštvo) "s drukčijom općom i filmskom kulturom, s mladenačkom nametljivošću i omalovažavanjem svojstvenima mladima prema starima”, kaže, sjećajući se vremena otprije pola stoljeća. Promjene je tek trebalo izboriti: na Prvom zagrebačkom festivalu amaterskog filma, održanom 1954. godine, njegov film Osuđeni nije uopće primljen u službenu konkurenciju. Godinu dana poslije, na Trećem jugoslavenskom festivalu, opet u Zagrebu, dobiva zlatnu plaketu (te srebrnu za Smirena predvečerja i brončanu za Zagorski cug).
Grupicu mladih uspjeh ohrabruje, sve je više istomišljenika i sljedbenika, ali i oponenata. Javna potpora dolazi uglavnom od likovnih, glazbenih i kazališnih umjetnika, manje od kolega filmaša. Struka je, čak i kada su u pitanju ljudi kojima je to tek način provođenja slobodna vremena, a ne profesija, uvijek stroža i spremnija na kritiku i odbijanje.
Majstor amaterskog filma
Ova je titula bila iznimno rigorozna i zahtijevala je godine kontinuiranog i nagrađivanog rada na domaćim i međunarodnim festivalima, zbog čega je krug nositelja ostao ekskluzivan klub predvodnika filmske avangarde. Prvi puta je dodijeljena 1961. godine upravo Mihovilu Pansiniju.
Vrijeme je i za specijalizaciju. Dr. Pansini htio bi se baviti okulistikom, između ostaloga i zbog želje da poveže medicinu i film i svoje bavljenje jednim i drugim. Zanima ga vizualizacija, sve o lećama u oku i u filmskoj kameri i još puno toga. No, profesor dr. sc. Ante Šercer, slavni otorinolaringolog, koji se istaknuo istraživanjima otoskleroze i plastičnim operacijama nosa, poziva ga na specijalizaciju iz otorinolaringologije na Klinici za ORL u bolnici Sestara milosrdnica, u Vinogradskoj. Znajući, naravno, i za Pansinijevo uspješno bavljenje filmom, profesor Šercer ga na specijalizaciju mami i ponudom mjesta voditelja foto-kino laboratorija (koji će nazvati FOKINOL) u sklopu Klinike za ORL, koji će se baviti stručnim i znanstvenim filmom i fotografijom. Idućih će nekoliko godina dr. Mihovil Pansini uglavnom danju biti okupiran svojom specijalizacijom, a uglavnom noću smišljanjem i izradom dokumentarnih, animiranih, odgojnih i drugih filmova u FOKINOL-u.
Iz tih dana (i noći) posebno pamti (filmske) prizore posve puste Ilice, bez ikakva prometa, kada se moglo vidjeti od Frankopanske do Trga, a da ništa ne zasmeta pogledu. Vraćajući se, oko dva ili tri noću, iz bolnice, odnosno iz foto-kino laboratorija, znao je uživati u toj tišini i samoći (možda se sjećajući i svojih djetinjih dana i usamljenosti na Korčuli?) i u magličastim isparavanjima svježe polivenih trotoara i kolnika.
Na specijalizaciji je do 1960. Cijelo se to vrijeme bavi i amaterskim, neprofesijskim filmom. S dr. Bergamom 1956. snima Rastanak, a sam 1957. Isabella II., 1958. Ljudi za sutra, Kamen sebi diže spomenik, Siesta, Ribe, ribe, kost i U jednoj maloj tihoj kavani, te 1959. Piove.
Profesor dr. sc.Mihovil Pansini autor je niza stručnih i znanstvenih publikacija, među kojima su i Three derivations in electronystagmography (1969.), Neke biološke osnove verbotonalne rehabilitacije (1981.), F II. audiometrija, te Volja-komunikacija-jezik (1985.), Koncept gramatike prostora (1988.), Jezik geste u gramatici prostora (1990.) i druge. U vrijeme ovog razgovora bio je posvećen dovršavanju programa i novih projekata koji će se realizirati u SUVAG-u, opsežna teksta od gotovo pedeset stranica, koji je nastao, kao i većina njegovih radova, u tišini noći, u vrijeme kada najviše voli raditi jer je tada sam i smiren. Supruga Vesna, rođena Horvatić, profesorica, i njihove tri kćeri, Izabela, Renata i Rafaela, dok su živjele s roditeljima, prihvaćale su ritam supruga i oca znajući da je tako najbolje i da je u tim uvjetima najproduktivniji.
Uobičajenu sliku o sebi kao strogu, autoritativnu čovjeku, Mihovil Pansini opovrgava činjenicama:
Od 1958. dr. Pansini je predavač na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, docent od 1970. i sveučilišni profesor od 1979. Od 1978. predavač je i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorom medicinskih znanosti postao je 1965. Kao nastavnik je djelovao i u Belgiji, Francuskoj, Brazilu, Kolumbiji, Italiji i Španjolskoj. Bio je dugogodišnji voditelj Centra za sluh i ravnotežu, a posebno se bavio problemima audiologije, vestibulologije, te rehabilitacije sluha i govora. Znanstveni je savjetnik u Centru SUVAG od 1959. Član je Hrvatske akademije medicinskih znanosti, Hrvatskog liječničkog zbora, Međunarodnog verbotonalnog društva, Društva za ORL i drugih. Tijekom liječničke i znanstvene karijere medicinski su mu interesi, uz audiologiju i vestibulologiju, bili verbotonalna rehabilitacija, govor, senzorika i komunikacija. Godine 1961. dr. Mihovil Pansini postaje prvim nositeljem zvanja “majstor amaterskog filma” u bivšoj Jugoslaviji, otvarajući put nizu slavnih imena koja su u idućih dvadesetak godina ponijela isti laskavi naziv, među kojima su i Ivan Martinac, Lordan Zafranović, dr. Ljubiša Grlić, Tomislav Gotovac, Miroslav Mikuljan, te počasno dr. Maksimilijan Paspa i Oktavijan Miletić.
Provevši cijeli život u liječničkom pozivu, dobro je upoznao sve njegove zakonitosti. Između ostaloga je odavno shvatio važnost medicinskih sestara u zdravstvenim ustanovama (i izvan njih), ulogu koju one imaju u svakodnevnim kontaktima s bolesnicima i obavljanju svih prijeko potrebnih poslova bez kojih bi cijeli pogon stao. Stoga je i danas spreman odati im priznanje i reći da su u mnogim segmentima medicine jednake liječnicima. Iako sama sebe definira kao buržuja i liberala, uvijek je bio socijalno orijentiran, baveći se i medicinom i filmom. I, kako sam kaže:
uvijek svoj!
